Povijest HNS-a

HNS od 1990.-… – STRANKA KOJA ZAGOVARA MODERNU, GRAĐANSKU DRŽAVU JEDNAKOPRAVNIH I ZADOVOLJNIH GRAĐANA
milenijska

U dvadeset godina djelovanja na političkoj sceni Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati bitno je doprinijela napretku i sazrijevanju hrvatske politike. Od samih početaka, kada se 13. listopada 1990. godine dvjestotinjak entuzijasta i vizionara okupilo u tadašnjem Klubu samoupravljača u Zagrebu, bilo je jasno da na političku scenu stupa politički projekt posve drukčiji od svega što se tada nudilo hrvatskim biračima.

Spoj velikana hrvatske politike, prve predsjednice i doživotne počasne predsjednice stranke Savke Dabčević Kučar, Mike Tripala, Srećka Bijelića, Dragutina Haramije, Krešimira Džebe, i mladih, uspješnih stručnjaka i znanstvenika, među kojima i kasnija predsjednica Vesna Pusić, postao je zaštitni znak HNS-a. Sve njih tada je okupila vizija Hrvatske koju HNS do danas beskompromisno zastupa – moderna, građanska država jednakopravnih i zadovoljnih građana.

Kao jedina stranka s razrađenim gospodarskim programom, HNS je od samog osnutka bio najžešći kritičar HDZ-ove gospodarske politike, upozoravajući na katastrofu koju će donijeti privatizacijski model te stranke te je zbog takvih opravdanih i, kako je vrijeme pokazalo, potpuno pogođenih kritika vlasti bio napadan sa svih strana kroz cijele devedesete.

Nakon izbora 2000. godine HNS sudjeluje u koalicijskoj vladi te vodi najuspješnije ministarstvo. HNS i tadašnji ministar javnih radova, obnove i graditeljstva nakon četverogodišnjeg mandata Hrvatskoj u nasljeđe ostavljaju više od 300 kilometara autocesta te tisuće stanova iz programa poticane stanogradnje. Ti su stanovi postali domom brojnim hrvatskim obiteljima po najpovoljnijim uvjetima na tržištu. Otvaranju autoceste prisustvovala je i Savka Dabčević Kučar, koja je još 1971. upozoravala na nužnost izgradnje cestovne infrastrukture u Hrvatskoj.

Kako projektna orijentacija HNS-a, sposobnost preuzimanja odgovornosti i ostvarivanja boljeg života za građane izgledaju na djelu, vidjelo se i u vrijeme mandata Radimira Čačića i kasnije Predraga Štromara kao župana Varaždinske županije. Županija je imala najveći rast zaposlenosti u Hrvatskoj, izgrađene ili dograđene su 32 škole i sportske dvorane te uvedeni besplatan prijevoz za učenike i kreditiranje studenata, a 2011., pod mandatom HNS-ovog župana Predraga Štromara osvaja titulu „Najkonkurentije županije Hrvatske”. Hrvatskoj su javnosti prvi puta predstavljeni i suvremeni instrumenti upravljanja kao javno privatno partnerstvo,cash pool, agencija za razvoj i slično. Takve modele upravljanja, koji štede novac i poboljšavaju kvalitetu života građana, HNS-ovi župani, gradonačelnici, načelnici i njihovi zamjenici provode diljem Hrvatske te kvalitetom političke ponude dugoročno jačaju poziciju stranke.

2000. godine vodstvo stranke preuzima ugledna sveučilišna profesorica Vesna Pusić. Pod krilaticom „Nova generacija hrvatske politike”, HNS, osnažen mnogobrojnim novim članovima, u 21. stoljeće ulazi odlučan u namjeri da liberalne vrijednosti ugradi u temelje hrvatske politike i društva u nastanku. Sloboda neovisnog i samostalnog pojedinca te država čiji smisao postojanja je zaštita te slobode lajtmotiv su djelovanja HNS-a u nadolazećem razdoblju.Pod vodstvom Vesne Pusić HNS zagovara beskompromisnu politiku poštivanja ljudskih prava te izgradnju moderne građanske države, članice Europske unije. Ustrajnost i nepokolebivost HNS-a na tim pozicijama, usprkos brutalnim napadima i diskvalifikacijama, bitno je doprinijela podizanju razine hrvatske politike i postepenom priklanjanju i drugih političkih stranaka tim pozicijama. Principijelnost u zastupanju političkih stavova i sposobnost u preuzimanju odgovornosti i realizaciji projekata HNS-a prepoznali su i birači te stranka na izborima 2003. postiže najbolji rezultat u povijesti i upeterostručuje broj zastupnika u Saboru.

2000. godine održani su predsjednički izbori na kojima je HNS-ov kandidat Stjepan Mesić izabran za predsjednika Republike, čime Hrvatska dobiva prvog demokratskog predsjednika. Svojim djelovanjem Stipe Mesić bitno je promijenio imidž i političku kulturu Hrvatske.

Istovremeno, HNS 2001. postaje punopravnom članicom Stranke europskih liberala (ELDR-a), a Vesna Pusić bila je potpredsjednica te stranke od 2006. godine u tri mandata. Sljedeće godine HNS organizira iznimno uspješan summit europskih liberala u Zagrebu, što je bilo prvi put da se jedna od velikih europskih stranačkih grupacija sastala u Hrvatskoj. HNS 2005. godine pokreće još jedan dotad jedinstveni proces u Hrvatskoj – ujedinjuje se s LIBROM te dobiva dodatak imenu liberalni demokrati.

Na izborima 2003. godine HNS je javnosti predstavio detaljno razrađene programe reformi u nekoliko ključnih područja – pravosuđu, javnoj upravi, poljoprivredi, obrazovanju i gospodarstvu te program eurointegracije. Na sljedećim izborima 2007. predstavljen je HNS-ov četverolist – reformski projekti s ciljem postizanja efikasnog gospodarstva, decentralizirane Hrvatske jednakih šansi, redefiniranje suvereniteta usmjereno na učinkovito upravljanje nacionalnim resursima i interesima te ostvarivanje pravednog društva.

Na izborima 2007. godine HNS provodi iznimno uspješnu i hvaljenu personaliziranu kampanju, što je bila potpuna novost u tradiciji političkih kampanja u Hrvatskoj. U uvjetima žestoke bipolarizacije takvom kampanjom zarađen je svaki dobiveni glas i HNS definitivno učvršćuje poziciju treće stranke u državi. Sljedeće, 2008. godine vodstvo stranke ponovo preuzima Radimir Čačić, čime stranka u vrijeme nadolazeće gospodarske krize i prateće nesposobnosti naglašava svoju poziciju glavnog autoriteta za pitanja gospodarskog oporavka i napretka Hrvatske, nudeći hrvatskoj javnosti konkretne i provedive projekte. U studenom 2008., kada se spominjanje gospodarske krize u Hrvatskoj dočekivalo uz bahati podsmjeh vlasti, HNS predstavlja „12 mjera za izlazak iz krize”. Taj dokument još je jedna potvrda da je HNS bio i ostaje jedinstven u oblikovanju hrvatske sadašnjosti s pogledom u bolju budućnost.

U kolovozu 2009. preminula je osnivačica i prva predsjednica HNS-a Savka Dabčević Kučar, ostavivši Hrvatskoj i članovima HNS-a u nasljeđe zadatak da i dalje ne odustaju od reformi koje su potrebne za napredak i njeguju vrijednosti koje su dotad zastupali.

Vesna Pusić 2008. godine preuzima funkciju predsjednice HNS-ova Kluba zastupnika usmjeravajući njegov rad odgovornim i politički naprednim inicijativama, kojima zastupnici HNS-a redovito privlače pažnju javnosti. Vesna Pusić izabrana je i za predsjednicu Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom. Taj izbor podržali su svi akteri političkog života u Hrvatskoj, što je bilo javno priznanje vodeće uloge HNS-a u promišljanju i ostvarivanju europske Hrvatske.

Na predsjedničkim izborima 2009. godine HNS ponovno osvaja odlično osmišljenom kampanjom za kandidatkinju Vesnu Pusić, koju su i simpatizeri i protivnici ocijenili najboljom i najkompetentnijom među predsjedničkim kandidatima. Pod sloganom „Hrvatska zna i može” predsjednička kandidatkinja HNS-a, zajedno s tisućama članova i simpatizera, pokazala je da „HNS zna i može”. Uspjesi HNS-a, moderne i svježe kampanje u uvjetima borbe za svaki glas, držanje vlastite riječi i ostvarivanje obećanja danih građanima pokazuju da snaga svake stranke leži upravo u angažmanu i trudu njezinih članova.

Na parlamentarne izbore 2011. godine HNS je izašao u koaliciji sa SDP-om, IDS-om i HSU-om i osvojio četverogodišnji mandat. U Vladi su bila četiri ministra iz kvote HNS-a – prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak-Taritaš, a u Saboru Klub od 11 saborskih zastupnika na čelu s Miloradom Batinićem. Izniman uspjeh HNS je zabilježio i na lokalnim izborima u svibnju 2013. godine. Sa 106 mandata u izvršnoj vlasti, od kojih su 32 mandata načelnika, 35 mandata zamjenika načelnika, 11 gradonačelnika, 19 njihovih zamjenika i 3 župana te 6 njihovih zamjenika, HNS je ostvario najbolji rezultat na lokalnim izborima ikada i neupitno dokazao svoju snagu i potencija daljnjeg rasta na poziciji treće političke snage u državi.

saborski zastupnici

Nakon posljednjih parlamentarnih izbora, u studenom 2015. godine, HNS ima Klub od 10 saborskih zastupnika, a predsjednica HNS-a izabrana je za potpredsjednicu Sabora.

U ožujku 2012. godine za predsjednika HNS-a na 11. Izbornom saboru stranke ponovno je izabran Radimir Čačić, dok su za potpredsjednike stranke izabrani Vesna Pusić i Ivan Vrdoljak. Na 12. Izbornom saboru, 23. ožujka 2013., za predsjednicu Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata izabrana je Vesna Pusić.

U travnju 2016. godine održan je 13. Sabor HNS-a na kojem je za predsjednika izabran Ivan Vrdoljak. Za zamjenika je izabran Predrag Štromar, a za potpredsjednike Anka Mrak Taritaš i Srđan Gjurković. Dugoodišnja predsjednica HNS-a Vesna Pusić izabrana je za počasnu predsjednicu HNS-a.

HNS danas ima više od 42 tisuća članova, organizacije u svim županijama i 490 podružnica u gradovima i općinama. Takva stabilna i djelotvorna mreža plod je dugogodišnjeg planiranja i rada na terenu.
U stranci djeluje i više od 20 interesnih odbora u kojima članovi, u skladu s vlastitim znanjima i interesima, sudjeluju u formiranju stranačkih programa. Posebno aktivni su Mladi HNS-a te Ženska inicijativa. 2005. godine je osnovana HNS-ova Politička akademija u kojoj su se dosad obrazovale tisuće članova. To je jedinstven projekt u hrvatskoj politici, a često je uzor i prijateljskim strankama u regiji.

Stranka od 2004. godine dodjeljuje nagradu za najboljeg aktivista ili aktivisticu nazvanu po Krešimiru Džebi, jednom od osnivača HNS-a i aktivnom sudioniku u izgradnji kulture kvalitetnog i odgovornog promišljanja hrvatske sadašnjosti i budućnosti, što je bila i ostaje trajna značajka stranke.

1989. – 1990. – STVARANJE MODERNE HRVATSKE NARODNE STRANKE

Trenutak, koji je čekala spremna nova generacija hrvatskih političara, javlja se krajem osamdesetih godina, padom komunizma. Mnoge se komunističke države osamostaljuju od SSSR-a, a kod nas najprije počinje bujati stogodišnja velikosrpska ideja. Ona rađa kod hrvatskih političara i građana protusrpsku reakciju i potiče udruživanje legalizacijom višestranačkog sustava. Tako se 1989. godine osnivaju Hrvatska socijalno liberalna stranka – HSLS, Hrvatska demokratska zajednica – HDZ, a kasnije i druge stranke.

Na prvim višestranačkim izborima u posljednjih 50 godina, pojavljuje se, uz ostale, i Koalicija narodnog sporazuma, u koju su ujedinjene praktično sve manje stranke, osim HDZ-a i komunista. Na posljednjem predizbornom skupu Koalicije, pred prvi krug izbora u travnju 1990. godine u dvorani Cibone, izlaze iz ilegalnosti svi “hrvatski proljećari” na čelu s dr. Savkom Dabčević Kučar, dajući podršku Koaliciji. Na političku scenu dolazi jedna nova Narodna stranka koja će se temeljiti na inicijativi moderne europske narodnjačke politike. Na ovim izborima pobjeđuje HDZ i prvim republičkim predsjednikom postaje dr. Franjo Tuđman.

Zbog nemogućnosti samostalnog političkog djelovanja, a i zbog predstojeće opasnosti od rata, veliki dio “hrvatskih proljećara”, krajem 1990. godine, osnivaju svoju stranku, kojoj ovaj puta daju hrvatsko ime, to jest HRVATSKA NARODNA STRANKA – HNS. Prvim predsjednikom stranke postaje dr. Savka Dabčević-Kučar, a u uže rukovodstvo stranke ulaze: Miko Tripalo, Dragutin Haramija, Srećko Bjelić, Krešimir Džeba, Ivica Vrkić, Slavko Meštrović i značajniji dio hrvatske inteligencije.

1969.-1974. – MASOVNI POKRET I HRVATSKO PROLJEĆE

Krajem šezdesetih godina javlja se spontani bunt u Hrvatskoj protiv srpske hegemonije. Taj je bunt najprije krenuo od pitanja jezika, jedne od odrednica svake nacije. Pokušaju gušenja intelektualne i kulturne slobode Hrvata pružen je u intelektualnim krugovima žestok otpor. Urodio je Deklaracijom o hrvatskom književnom jeziku koju je potpisalo više od 50 hrvatskih lingvista i intelektualaca.

Iza Deklaracije slijedi pokušaj Hrvatske za ekonomskom autonomijom unutar Jugoslavije. Rađa se masovni pokret, nazvan maspokom (odnosno Hrvatskim proljećem, kako su ga prozvali njegovi sudionici), svih hrvatskih slojeva usmjeren protiv Beograda i ekonomskog eksploatiranja Hrvatske. Pokret vode: Sekretar komiteta SRH dr. Savka Dabčević-Kučar, predsjednik tadašnje hrvatske Vlade Dragutin Haramija te članovi Komiteta Srećko Bjelić, Pero Pirker i drugi, a uz svesrdnu podršku člana Centralnog komiteta SKJ Mike Tripala. Pokretu se pridružuje praktično sav hrvatski narod, kako u zemlji tako i u dijaspori, gdje je u to vrijeme boravilo puno Hrvata na privremenom radu.

Pokret je skršen policijskom i vojnom silom, a vođe su smijenjene s položaja na sastanku s Titom u Karađorđevu u prosincu 1971. godine. Mnogi Hrvati u zemlji platili su svoju podršku pokretu otpuštanjem s radnih mjesta, a u težim slučajevima i zatvorom. Tako se u zatvorima Jugoslavije rađa nova politička grupacija Hrvata, koja čeka trenutak za nastavak borbe. Ipak, ustavni amandmani, tj. politički zahtjevi Hrvatskog proljeća, ugrađeni su 1974. godine u novi ustav Jugoslavije (s jakim konfederativnim naznakama), koji je poslužio kao temelj za otcjepljene Hrvatske od Jugoslavije 1991. godine! Dakle, možemo reći da je Hrvatsko proljeće, dugoročno uspjelo, jer su ideje postale temeljem nove Hrvatske države.

1905. – RIJEČKA I ZADARSKA REZOLUCIJA, NESTANAK NARODNE STRANKE, ULOGA HSS-a I KOMUNISTIČKE PARTIJE U RAZDOBLJU DVA SVJETSKA RADA

Novonastala politička situacija, kao i jačanje nacionalne svijesti Srba u Hrvatskoj dovelo je do Riječke (hrvatska strana) i Zadarske (srpska strana) rezolucije 1905. godine. Na temelju Riječke i Zadarske rezolucije ustrojena je u Hrvatskoj posebna oporbena skupina nazvana Hrvatsko-srpska koalicija koja odmah donosi i svoj izborni program. U Koaliciji su od hrvatskih stranaka bili pravaši i narodnjaci, od srpskih samostalci i radikali i privremeno hrvatski socijaldemokrati. Na taj način s hrvatske političke scene nestaje Narodna stranka kao samostalna hrvatska stranka!

Za vođu Koalicije je tada izabran bivši pravaš Fran Supilo, kojega je odmah tužio austrijski povjesničar Heinrich Friedjung da je plaćenik srbijanske vlade. Friedjung se tim činom osramotio, jer je dokazano da je većina dokumenata protiv Supila kao vođe Koalicije bila falsificirana u austrougarskom veleposlanstvu u Beogradu, a po naputku bečkog ministarstva vanjskih poslova. Supilo je usprkos izvjesnim pristranostima bečkog suda uspio dokazati svoju nedužnost. Poslije toga sudovanja, koje je završilo oslobađanjem Supila, porastao je Supilov ugled u europskim političkim krugovima što će mu itekako koristiti tijekom I. svjetskog rata, kada je vodio Jugoslavenski odbor u emigraciji. Naprotiv, austrijska se politika kompromitirala, posebice ona koja je bila za rat i obračun sa Srbijom, a na njenom čelu bio je nadvojvoda Franjo Ferdinand, uskoro žrtva sarajevskog atentata. Za to vrijeme, kao i u doba I. svjetskog rata, vlast je u Hrvatskoj uglavnom držala Hrvatsko-srpska koalicija koja je kompromisima čuvala svoj položaj, surađivala po potrebi s Peštom i kao vodeća stranka je odgovorna što je hrvatski narod ušao u rat bez političkog programa, bez unutarnje i vanjske političke orijentacije u potpunom rasulu. Ipak, to je samo djelomice bilo točno, jer je srpski dio Koalicije s Pribićevićem na čelu imao jasan cilj i smjer, a to je bila Srbija i Beograd!

Nakon I. svjetskog rata nestaje Hrvatsko-srpske koalicije s političke scene, a prazan narodnjački politički prostor zaposjeda HSS, koji sve do II. svjetskog rata vodi bitku za Hrvatsku. Nakon II. svjetskog rata uveden je jednopartijski komunistički režim u kojem su hrvatski rodoljubi u zemlji ili morali biti po strani ili se priključiti komunističkoj partiji i u okviru postojećih mogućnosti, boriti se za interese Hrvatske.

1903. – OTPOR NARODNJAKA REŽIMU KHUENA HEDERVARYA

U vezi s ekonomskim i političkim pritiskom ugarske vlade i njenom izrazitom tendencijom prema sistematskom kršenju hrvatsko-ugarske nagodbe domaća je buržoazija već potkraj Mažuranićeve vladavine. Povod protumađarskom pokretu dala je jedna od akcija mađarizacije preko financijske uprave kada je krajem 1882. godine njezin upravitelj David pokrenuo izmjenu hrvatskih natpisa s dvojezičnim mađarsko-hrvatskim. U demontracijama sudjeluju sitnograđanski elementi i radnici, no nezakoniti grbovi izazivaju protest ne samo opozicije nego i vladine Narodne stranke i samog bana Pejačevića. Ministar predsjednik Tisza ne želi ukloniti nezakonite grbove jer bi to značilo okrnjiti dostojanstvo mađarske države. Unatoč svim akcijama, pokazalo se da mađarska vlada ne može ugušiti pokret bez vanjskih mjera. Tiszi sada ne preostaje ništa drugo nego da od ministarskog savjeta zatraži uviđenje komesarijata u Hrvatskoj. Tako je 3. rujna 1883. imenovan general H. Ramberg za kraljevskog komesara. Zadatak mu je bio ugušiti nacionalni pokret u Hrvatskoj.

Masovni nemiri mijenjaju i odnos Narodne stranke i Tisze. Stranka je osudila nezakonite grbove i uvođenje komesarijata. Kao predstavnici viših slojeva građanstva, Narodna se stranka osjećala klasno ugroženom od seljačkih buna. S druge strane, Tisza vidi da ne može ostvariti ciljve ugarske vlade dok joj se suprostavljaju svi društveni slojevi i sve opozicijske vladine grupacije. On je zbog toga spreman na kompromis tako da se odriče dvojezičnih grbova dok se Narodna stranka odriče garancije za poštivanje službenog hrvatskog jezika.

I ban Mažuranić i ban Pejačević bili su vezani uz političke snage u Hrvatskoj tj. uz Narodnu stranku koja je, koliko god bila popustljiva, ipak nje bila eksponent ugarske vlade nego branič hrvatske autonomije. Ugarska vlada uviđa da ne može postići svoj cilj i poučena događajima iz 1883. godine, postavlja u Hrvatskoj novi režim na čelu s banom kao isključivim predstavnikom ugarske vlade bez veze s političkim snagama u zemlji. Takvog su bana postavili imenovavši Károlya Khuen- Hédérvárya koji na bansko mjesto stupa u prosincu 1883. godine. Tada razvoj monarhije teče u pravcu zaoštravanja nacionalnih sukoba. Zato nije slučajno što Khuenov dvadesetogodišnji režim počinje i završava protumađarskim narodnim pokretom.

Privid ustavnosti Khuen postiže pretvaranjem Narodne stranke u svoj poslušni element. Ona prestaje biti politička stranka i pretvara se u grupu pojedinaca od kojih su do tada mnogi pripadali raznim strujama ili se uopće nisu bavili politikom. Ti su elementi uz pritisak činovničkog aparata izabrani u Sabor i ondje predstavljaju poslušnu većinu bez ikakve političke koncepcije osim obrane Nagodbe. Njih Khuen veže uz sebe unosnim činovničkim položajima ili time što podupire prosperitet njihovih poduzeća ili njihovo uklapanje u upravljanje ili poslovanje banaka.

Među političkim snagama koje su se opirale Khuenovom režimu bila je i Neodvisna narodna stranka koja se 1880. godine odcijepila od Narodne stranke zbog Davidove škole. U očima javnosti to je stranka biskupa Strossmayera iako on nema više neki znatniji utjecaj u njezinu radu. Po svom karakteru ona je umjerena opozicija koja zastupa interese viših slojeva hrvatskog građanstva i dijela svećenstva. Ovo razdoblje spada u najcrnija razdoblja hrvatske povijesti. Ovakvo banovanje Khuena dovelo je konačno do velikog protumađarskog narodnog pokreta 1903. godine, koji je kulminirao pobunama po cijeloj Hrvatskoj. U tim pobunama je poginulo 17 Hrvata, više od 100 ih je ranjeno, a više tisuća zatvoreno. Te su pobune konačno zapečatile banovanje Khuena Hedervaryja.

1882. – DALMATINSKI SABOR UVODI HRVATSKI KAO SLUŽBENI JEZIK, PREPOROD U ISTRI 1889. – PAZINSKA GIMNAZIJA

U vrijeme Hrvatskog preporoda Dalmacija i Istra nisu bile pod ingerencijom hrvatskog bana. No utjecaj Hrvatskog preporoda je bio vrlo jak, tako da je s razvojem hrvatskog građanstva i inteligencije u Zadru, Splitu, Šibeniku, Dubrovniku i drugim gradovima počela u drugoj polovici 19. stoljeća borba za hrvatski jezik, pohrvaćivanje škola i uprave, ali je taj proces zbog stoljetne dominacije talijanskog jezika i kulture išao vrlo sporo. Ono što se u Hrvatskoj zbilo Gajevim pokretanjem novina 1835., u Dalmaciji se zbilo 1862. kad su u Zadru pristaše ujedinjenja s Hrvatskom pokrenuli dvojezični hrvatsko-talijanski Narodni list. Iste godine je utemeljeno i književno društvo Matica dalmatinska, koje izdaje knjige za narodno prosvjećivanje, osniva knjižnice i čitaonice na hrvatskom i td. Iza svih tih djelatnosti stoje kao idejni začetnici svećenik iz Podgore Mihovil Pavlinović, pravnik-političar iz Dubrovnika Miho Klaić, profesor Natko Nodilo i drugi. Pavlinović je prvi u Dalmatinskom saboru progovorio hrvatski. U Dalmaciji poslije pobjede Hrvata narodnjaka u najvećem gradu Splitu (1882.), uskoro 1884. hrvatski jezik postaje (odlukom Dalmatinskog sabora) službenim jezikom.

Ulogu narodnih preporoditelja u Istri ponajprije preuzimaju katolički svećenici koji su, predvođeni biskupom Jurjom Dobrilom (1812.-1882.), odigrali iznimno važnu ulogu u istarskom preporodu i orijentaciji Istre prema Hrvatskoj. Kao početak preporoda može se uzeti narodni tabor i osnivanje prve čitaonice u Kastvu kraj Opatije 1866. godine. Drugi još važniji korak je pokretanje istarske Naše sloge u Trstu 1870. pod uredništvom Mate Bastijana, a uz novčanu potporu biskupa Dobrile. Te novine na hrvatskom jeziku učvrstile su u puku svijest o pripadnosti većoj hrvatskoj narodnoj cjelini, svijest da je Hrvatska njihova domovina, a Zagreb kulturno središte. Kao završetak hrvatskog narodnog preporoda u Istri može se uzeti utemeljenje hrvatske gimnazije u Pazinu 1889. i osnivanje Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru (1893.), uz pomoć iz Hrvatske. U Istri nastupa novi naraštaj hrvatskih političara s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Laginjom na čelu. Spinčić je prilikom boravka 1891. u Zagrebu izjavio da je taj grad prijestolnica svih Hrvata. Zahtijevao je sjedinjenje Istre s Hrvatskom. Odmah je potom bio umirovljen!

1872. – POBJEDA NARODNE STRANKE NA IZBORIMA, RASKOL, BAN MAŽURANIĆ

Godine 1872. bili su raspisani izbori. Narodna stranka ušla je u novu borbu pod najtežim pritiskom vlasti. Usprkos progonima i nastojanjima vlade da demoralizira opoziciono činovništvo, ono je ostalo vjerno Narodnoj stranci. Ona je 29. svibnja 1872. godine sa svojih 47 mandata opet odnijela pobjedu.

Iduće godine izabran je Ivan Mažuranić, prvi neplemić, za hrvatskog bana, dobivši u narodu nadimak “ban pučanin”. Zakonodavna djelatnost i upravni zahvati za banovanja lvana Mažuranića (1873.-1880.) znatno su pridonijeli preobrazbi Hrvatske u modernu građansku državu. Otvaranjem Sveučilišta (1874.), nakon osnutka Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1866.) i proširenjem kulturnog i političkog djelovanja na sve zemlje u kojima su živjeli Hrvati, Zagreb je postao njihovo pravo kulturno i političko središte. Manifestom od 15. srpnja 1881. sjedinio je car i kralj Franjo Josip Krajinu s Hrvatskom. Za banovanja Ladislava Pejačevića nastavljena je postupna madžarizacija Hrvatske putem zajedničkih poslova s Ugarskom (željeznice, pošte, porezna i carinska služba i dr.).

Zbog širenja mađarizacije Hrvatske, dolazi do raskola u Narodnoj stranci od koje se odvajaju 23 saborska zastupnika na čelu s Matijom Mrazovićem, koji osnivaju Neodvisnu narodnu stranku s glasilom Obzor. Tu stranku podržava i Strossmayer, koji se u međuvremenu povukao iz politike. Ta stranka je istakla ona načela koja je matična stranka zastupala prije revizije Nagodbe. No s mađarizacijom Hrvatske se nastavlja! U nekim gradovima su potajno stavljeni grbovi s hrvatskim i madžarskim natpisima, tzv. dvojezični grbovi, iako takvi nisu bili predviđeni po Nagodbi. Kad su ljeti 1883. postavljeni grbovi i u Zagrebu, izazvali su veliku uzbuđenost i nemire. Narod ih je silom skinuo i uništio (15. kolovoza), a odmah zatim slični se nemiri događaju u Karlovcu, Senju, Novoj Gradiški i drugim gradovima. Uskoro je ban Pejačević bio prisiljen dati ostavku, u zemlji je proglašeno izvanredno stanje, a građanima su se priključili seljaci u Zagorju, Prigorju i Banovini, gdje se uz Hrvate bune i Srbi, bivši krajišnici. Budući da je protumađarski narodni pokret izražavao krizu u Dvojnoj Monarhiji i da se u europskom tisku pisalo o nasilnoj madžarizaciji Hrvatske, car i kralj Franjo Josip je nastojao primiriti što prije narodni bunt. Zato je u Hrvatsku poslana vojska, a za komesara je imenovan carski general Hermann Ramberg, koji je imao zadatak ugušiti pobunu. U tome je uspio, pri čemu je više od stotinu Hrvata platilo životom, na stotine je bilo ranjenih i na tisuće zatvoreno. Austro-ugarskom nagodbom (1857.) Istra je zajedno s Dalmacijom, Dubrovnikom i Bokom Kotorskom bila dio Austrije. Istarski Sabor iz Poreča i Dalmatinski sabor iz Splita slali su svoje predstavnike u zajednički parlament u Beč u kojem su se sastajali s ostalim Hrvatima i Slavenima, međusobno se povezivali i usklađivali svoju političku djelatnost. Hrvatima Istre novčano i politički pomaže Narodna stranka iz Hrvatske, poglavito biskup Josip-Juraj Strossmayer koji je isto tako podupirao dalmatinske i druge Hrvate.

1869. – NARODNA STRANKA JEDINA POLITČKA SNAGA U ZEMLJI

Uspon Narodne stranke postigao je vrhunac u saborskim izborima koji su po prvi put nakon Nagodbe održani u svibnju 1869. godine. Nasuprot trinaestorici unionista i jednog pravaša stajala je čvrsta većina od 51 narodnjaka. Konačno učvršćenje dualizma postavilo je pred Narodnu stranku pitanje daljnje političke strategije. Posljednji izbori pokazali su kako iza njih stoji cijela zemlja ali je i Rauch zadržao znatan utjecaj u vladinu aparatu. Ali, zbog snage Narodne stranke, tvorcu dualizma nisu mogli prleaziti preko te neosporne činjenice da je Narodna stranka jedina stvarna politička snaga u Hrvatskoj. Mađarski su velikaši u nekoliko navrata htjeli doći do vodstva Narodne stranke kako bi se pokrenuli pregovori. Vjerojatno je pjesnik Petar Preradović odigrao ulogu narodnjačkog mediuma jer se se mađarski ministar nakon razgovora s njime odlučio na Narodnoj stranci uputi najprije posredni, a zatim i službeni poziv na pregovore. Odmah se prešlo na proučavanje teksta Nagodbe i sa prijedlozima za njezinu reviziju. Prijedlog je pretpostavljao priznanje Nagodbe kao svršenog čina. Nakon rada na reviziji, njezine odluke bile su u načelu odobrene, a s njom su se pomirili i unionisti pa i sam Rauch.

1865. – SAZIV NOVOG SABORA, EXODUS NARODNJAKA

Novi Sabor sazvan je 17. srpnja 1865. godine, zatim triput odgođen. Manifestom od 20. rujna 1965. vraćeno je stanje određeno Listopadskom diplomom. Ministar Deak odrekao se zakona iz 1848. Poslije takvog zaokreta u mađarskoj politici, ni Hrvatski sabor nije mogao utrajati na svojoj negaciji zajedničkih poslova iz 1861. godine. U njihovu načelnom priznanju opet su se na istom stanovištu našle obje narodne sranke, od kojih je Samostalna narodna stranka tek nakon Mažuranićeva pada izradila svoj program. Ali, ponovo su se pak razišle a narodnjaci su se i sami podvojili na pitanju konkretizacije tog načela.

U Monarhiji su se događale mnoge promjene koje su Narodnu stranku učinile skonijom da se u času neposredne opasnosti uvođenja dualizma postavi na stajalište samostalaca i zajedno s njima pokuša spriječiti donošenje nagodbe. Ali, to je bilo nemoguće i tzv. Nagodbenim člankom od 21. prosinca 1867. kojim su se odbor Carevinskog vijeća i Ugarskog sabora obavezali na dvojnost Monarhije koja će se sada zvati Austro-Ugarska. Hrvatska nije imala nikakvog udjela u toj nagodbi, nedugo zatim Hrvatski je sabor odgođen i ponovo sazvan sa zadaćom da pitanja s Ugarskom napokon privede kraju. Sabor je poslao kralju Adresu kojom je izjavio da ne može slati predstavnke u Ugarski sabor jer hrvatsko-ugarski odnosi nisu još definirani. To je svoje stajalište Sabor ponovo osnivao na članku 42. Tjedan dana kasnije Sabor je raspušten.

Egzodus dvanaestorice narodnjaka od 14 koliko ih je potkraj 1847. bilo u Saboru bila je teška politička pogreška. Narodna stranka izgubila je na taj način svaku mogućnost utjecanja na raspoloženje javnosti i na rad u Hrvatskog sabora. Daljnji razvoj događaja pokazao je da ja, uz prisutnost narodnjaka, postojala mogućnost da se stvori takva saborska opozicija koja bi ometala popustiljivu većinu spram mađarskih zatjeva.

Narodna stranka nije imala nikakav određan stav glede naredbe. Kako je doživjela slom na izborima i uz to izgubila svali oslonac u srpskoj vladi, ona osim načelne negacije nije tada imala nikakav konkretan program. Zbog niza nezadovoljstava, Ugarska je pripremala Nagodbu s Hrvatskom, a najteže pitanje bilo je pitanje financija, tj. pitanje autonomnog proračuna. Samo u jednom pitanju nisu se nikako mogli suglasiti, a to je bilo pitanje Riječkog kotara. Zbog toga prvotni tekst, koji je išao na uvid Kralju, nije sadržavao nikakve odredbe oko tog pitanja, a kasnije su Mađari samo nalijepili članak 66. kojim se kaže da grad Rijeka s Kotarom pripadaju Kraljevini Ugarskoj (tzv. Riječka krpica). Hrvatsko-ugarsku Nagodbu Hrvatski je sabor prihvatio 24. rujna i na je 8. studenog bila sankcionirana od strane kralja.

Poslije teških udaraca 1867./68., Narodna se stranka sporo pribrala. Ali, negativan odnos Narodne stranke prema Nagodbi odgovarao je općem raspoloženju javnosti, a Rauchov je režim to raspoloženje svojom konzervativnošću još i pojačavao. Narodnjaci su pokrenuli dnevnik Zatočnik koji je nosio glavni teret borbe protiv Raucha. Do početka ljeta 1870. godine Narodna stranka se već toliko oporavila da je 17. svibnja mogla u Zagrebu prirediti skupštinu. Otada je njezin utjecaj na politički život sve više rastao. Njezin ponovni uspon do najmoćnije političke stranke u zemlji išao je na čitavom području Trojedne kraljevine. Izborna pobjeda narodnjaka u Dalmaciji zauvijek je autonomaše skinula s vlasti.

1861. – RASPUŠTANJE SABORA, DVORSKI DIKASTERIJ, UNIONISTI, PRAVAŠI I NARODNJACI

Sabor je napokon sazvan 1861. godine. Postojale su tri političke struje u Saboru, a svaka je željela postići što širu autonomiju ali sa različitim zaključcima. Iako su neki stručnjaci tvrdili da su Rački i Strossmayer već tada radili na jugoslavenskoj ideji, to nije bio slučaj. Naime, za takvo nešto početkom šezdesetih nema snage, a i Srbi na hrvatskim područjima do određene mjere podupiru autonomiju i modernizaciju.

Tako, na pitanju državno-pravnih odnosa formirale su se tri struje: unionisti, pravaši i narodnjaci. Unioniste su činili zemljoposjedničko plemstvo i staleško građanstvo, a zalagali su se za to da je autonomiju moguće postići isključivo u što bližoj vezi s Ugarskom. Mađaroni, kako su ih još nazivali, nisu bili protiv autonomije. Druga struja bili su pravaši s Kvaternikom i Starčevićem kao istaknutim čelnicima. Oni su imali ideal samostalne hrvatske države bez ikakvih veza s Habsburgovcima osim u osobi zajedničkog vladara. Ante Starčević uvijek imao iste govore i uvijek se znalo što će reći i uvijek se držao svoje lozinke Bog i Hrvati. I, na kraju, narodnjaci su bili treća struja čije je kasnije i prevladalo mišljenje oko slavnog 42. članka. Njihov službeni naziv bio je Narodna liberalna stranka. Oni su se držali liberalnog katolicizma što je zapravo konzervativna varijanta novih liberalnih ideja. Skupinja narodnjaka bila je struja koja je nastojala provoditi pragmatičnu politiku s ovakvim stajalištima: s jedne strane je vladar koji pokazuje neke apsolutističke tendencije, a s druge strane tu su Mađari koji pokazuju izrazito jaku želju za stvaranjem jake mađarske države jer zakon iz travnja 1848. još uvijek funkcionira kao Ustav. Sagledavši sve mogućnosti, narodnjaci su nastojali lobirati između ta dva pravca. Idu tako daleko da čak i cijepaju Hrvatsku teritorjalno tako da su pridobili Mađare da na Saboru odstupe od nekih svojih zahtijevanja iz 1848. Treća struja bili su narodnjaci.

Njihov službeni naziv bio je Narodna liberalna stranka, a njihova politika može se ocrtati kao liberalni katolicizam. Narodnjaci su pokušavali voditi pragmatičku politiku pa su isticali kako je s jedne strane vladar koji pokazuje neke apsolutističke tendencije a s druge strane su Mađari koji pokazuju izrazito jake tendencije za stvaranje velike mađarske države. Naime, zakoni iz travnja 1848. funkcioniraju kao Ustav. Tako, narodnjaci pokušavaju lobirati između te dvije linije, spremni su na ustupke i kompromise. Na tom Saboru najveća rasprava vodile se oko poznatog 42. članka koji izražava sklonost većine u Saboru da se ostvari savez s Ugarskom. Jedino je bilo pitanje do koje mjere će taj savez ići. Narodnjaci su isticali da se na savez mora ići ali ne pod uvjetima pod kojima to žele Mađari. Pa tako narodnjaci ističu da je Trojedna kraljevina spremna ući u tješnje veze s Ugarskom zbog bojazni od obnove apsolutizma jer kada su odnosi prekinuti 1848. godine, Hrvatsku s Ugarskom nije vezlo ništa do vladara, dakle personalna unija. Dakle, polazeći od načela 1848. spremni su ući u tješnju vezu ali pod određenim uvjetima. To su načelno priznanje smostalnosti i teritorijalnog integriteta Trojedne kraljevine. Ako bi to Mađari prihvatili, tada bi se moglo početi da izradi saveznog ugovora na načelu ravnospravnosti između dva Sabora, što Mađari nikako ne mogu progutati. Na Saboru su položeni temelji za novu hrtavsku državu. Ali, Sabor je bio prijevremeno raspušten.

Premda je okrnjeno Carevinsko vijeće zasjedalo, raspust Hrvatskog i Ugarskog sabora opet je omogućio primjenu apsolutističkih metoda. Zahvaljujući otporu Mađara, u rujnu 1861. Dvorski dikasterij unaprijeđen je na Hrvatsku dvorsku kancelariju. Međutim, Narodna stranka koja je jednim dijelom bila u opoziciji, a drugim dijelom u vlasti nije se odmah podvojila jer prave stranačke organizacije tada još nije niti imala.
Mažuranić je u to doba nastojao prije svega postići ujedinjenje hrvatskih zemalja. Zalgao se za zajedničke poslove s Austrijom i smatrao je da bi to priznanje u obliku međunarodne konvencije trebalo učiniti prije nego što to učine Mađari.

1859. – LUKSEMBURŠKI MANIFEST

Austrija je pretrpjela teške poraze na talijanskom bojištu i morala je učiniti neke promjene u državi kako ne bi ponovo došlo do nemira širokih razmjera. Prva takva naznaka bila je donošenje Luksemburškog manifesta 15. srpnja 1859. godine koji je navijestio neke promjene zakonodavstva i uprave. Zati je car Franjo Josip I. sazvao prošireno Carevinsk vijeće gdje je i pozvao novoimenovanog bana Josipa Šokčevića 19. lipnja i odobrio ponovno uvođenje hrvatskog jezika u javni život. Carevinsko vijeće donijelo je 20. listopadsku diplomu. To je, zapravo, bio ustav kojim se uvodilo zajedničko zakonodavno tijelo koje se bavilo određenim pitanjima, a za sva druga pitanja raspravu su vodili zemaljski sabori. Primjena tih ustavnih načela primorala je Hrvatsku da se izvrše pripreme za saziv Sabora koji se nije sastajao od odgode u srpnju 1848. Zato je vladar ovlastio bana da sazove Bansku konferenciju koja je trebala razraditi prijedlog razrade Sabora. U tu je konferenciju ban pozvao 55 uglednih javnih radnika, većinom bivših iliraca i narodnjaka. Radu Konferencije jak su pečat udarili Ivan Mažuranić i Josip Juraj Strossmayer.

1848. – REVOLUCIONARNI VAL, SAKCINSKI-VRANICANY; VELIKA NARODNA SKUPŠTINA

Revolucionarni val 1848. zahvaća Hrvatsku i Zagreb, gdje Ivan Kukuljević-Sakcinski i Ambroz Vranicany sazivaju 25. ožujka Veliku narodnu skupštinu u Ilirskoj dvorani na Gornjem gradu. Narodna skupština u Zahtijevanjima naroda donese pravi program koji po naprednosti svojih 30 točaka nije nimalo zaostajao za sličnim u ostalim zemljama. U Zahtijevanjima naroda, između ostalog se zahtijeva imenovanje zapovjednika Prve banske pukovnije, pukovnika Josipa Jelačića za hrvatskog bana, te ukidanje feudalnog sustava.

On je odmah zabranio posebnom okružnicom izdavanje i primanje naređenja od drugih, osim bana kao vrhovnog dužnosnika zemlje. Taj akt je imao revolucionarno značenje jer su tako prekinute stoljetne sveze između Kraljevine Ugarske i Kraljevine Hrvatske utemeljene 1102. godine sporazumom Pacta conventa. Tim povodom je Kossuth izjavio kako će izmedu Mađara i Hrvata odlučiti oružje. Budući da je zemlja ostala bez dotadanje vlasti, raspisao je Jelačić (19. svibnja 1848.) izbore za novi Hrvatski sabor u Hrvatskoj, Slavoniji i prvi put u Vojnoj krajini.
Ovaj Sabor, prvi nestaleški i izabran od naroda, činilo je: 77 zastupnika iz gradova i trgovišta, 58 zastupnika županija i 44 zastupnika iz Vojne krajine. Sastao se 5. lipnja na Trgu Sv. Katarine u Zagrebu i svečano ustoličio (instalirao) bana Josipa Jelačića.

Za nekoliko mjeseci Revolucija je ugušena i uveden je apsolutizam koji je nazvan prema ministru Bachu. Kratkoročno gledano, Revolucija nije uspjela i ugušena na praktički na svome početku. Ali, dugoročno gledano, Revolucijaje u potpunosti uspjela: probudila je nacije i njihovu nacionalnu svijest, feudalno društvo više se nije vratilo. Na žalost Bachov apsolutizam zabrano je hrvatki jezik i uveo njemački na sve razine uprave i zakonodavstva, političkim strankama je zabranjen rad i čitava Habsburška Monarhija je centralizirana.

1850. – DRUŠTVO ZA POVIJESNICU JUGOSLAVENSKU

Uz potporu bana Jelačića Ivan Kukuljević-Sakcinski 1850. utemeljuje društvo povjesničara u Hrvatskoj pod imenom Društvo za povjesnicu jugoslavensku. 0dmah zatim Kukuljević pokreće i povijesni časopis Arkiv za povjesnicu jugoslavensku. Otad se pojam jugoslavenski sve više rabi, poglavito zaslugom mladog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji još 1849. piše da je njegov politički credo i zadaća “jugoslavjana sdružiti se, složiti i ujediniti”. To je bio početak njegova jugoslavenstva koje je u raznim razdobljima i raznim tumačenjima dobivalo nove sadržaje, uglavnom na štetu hrvatstva, iako su Strossmayer, Rački i Narodna stranka, imali poglavito kulturne programe i plemenite namjere suradnje i pomoći, u okupljanju svih južnih Slavena oko Zagreba i Hrvatske.

1845. – SRPANJSKE ŽRTVE

Kako je prvog dana, 29. srpnja 1845., objavljeno da je pobijedio protivnički kandidat odjeknuo je na Markovu trgu hitac iz kuće mađarona a ozlojađeni narodnjaci su tada navalili na njegovu kuću. Tada je ban u svojstvu kraljevskog komesara zapovijedio vojsci da isprazni trg. Pri tome je jedna skupina narodnjaka zaostala i Mirko Bogović je napao jednog časnika sabljom da što je zapovjednik odreda zapovijedio otvaranje vatre. Unatoč pozivu da se paljba odmah obustavi, vojnici su se oglušili. Tako je poginulo trinaest ljudi, 27 ih je ranjeno od čega su devetorica podlegla ranama. Iako naredba o paljbi nije potekla od bana, narodnjaci su ga smatrali za glavog krivca. Ovaj događaj u povijesti je poznat kao Srpanjske žrtve.

Promjene na području kulture i gospodarstva ovisile su, naravno, o političkom okviru unutar kojega su se zbivale. Situacija je postala povoljnija pobjedom narodnjaka 1845. u Hrvatskom saboru, a kako je ta pobjeda uslijedila kao jedan od rezultata nove politike Beča prema Narodnoj stranci, tako je i iskrsnulo pitanje njezina daljnjeg političkog pravca. Pogotovo je tu potrebu nametnula stranačka diferencjacija u Ugarskoj. Budući da je Narodna stranka tada još nije imala program, njegovo donošenje postalo je najprečom zadaćom hrvatske politike.

Kojim će se pravcem ona napokon usmjeriti, nagovijestio je Gaj svojim člankom Proglas i pravac našega teženja krajem 1845. godine. U tom Proglasu on je osudio mađarsku opoziciju, a tekstom Proglasa Gaj se otvoreno priklonio Kulmerovoj konzervativnoj politici. Mađarski konzervativci ovo su prihvatili, objavili prevedeni Proglas u mađarskom tisku. Pisanjem o Hrvatskoj mađarske su novine uopće potvrdile ispravnost Kulmerove tvrdnje da mađarska konzervtaivna stranka temeljito mijenja svoja shvaćanja prema Hrvatskoj i Narodnoj stranci. Da je Gaj u navedenim člancima doista govorio u ime Narodne stranke potvrdili su daljnji digađaji. Program Narodne nije u načelu zasnovan kao puko oponašanje mađarskog konzervativnog programa nego prema njemu zauzima samostalan i kritički stav. Određujući svoje stajalište prema pojedinim aktualnim problemima, nacrt se ne zadovoljava skromnim reformama konzervativnog programa nego on ide mnogo dalje. Narodna stranka, za razliku od mađarskih konzervativaca, želi potpuno reformirati ustav. Reformu cjelokupnog ustava proteže i na Ugarski sabor te zahtijeva pretvaranje staleškog sabora u općenarodni.

U vezi s pokušajima da se na prijelazu 1847./48. formulira program Narodne stranke, Ljudevit Vukotinović je izradio Nacrt programa Narodne stranke koji je uz nacionalno-političke točke sadržavao i prijedlog prijelaza iz feudalnog društva u građansko na načelima građanskog liberalizma. Predlagao je ukidanje kmetstva uz naknadu plemstvu za izgubljena podavaja. Narodna stranka je 1947. godine na Saboru prihvatila ukidanje kmetstva. Sabor je svoje nuncije ovlastio da na Ugraskom saboru zagovaraju fakultativni otkup kmetskih obaveza.

1843. – SAKCINSKI U SABORU

Ljudevit GajIvan Kukuljević Sakcinski je na skupštini zagrebačke županije 11. travnja 1843. godine oštro napao cenzuru i branio ilirsko ime, a pogotovo je u javnosti odjeknuo njegov govor koji je održao u Hrvatskom Saboru 2.svibnja 1843.godine. Govor je tekao na hrvatskom jeziku, ne horvatskom kajkavštinom nego ilirskom štokavštinom. Taj je saborski zastupnik mjesto latinskim u Saboru progovorio narodnim jezikom. Taj govor nije mogao biti objavljen nego su ga mladi širili prijepisima a nije bio spomenut niti u Saborskim zaključcima jer nije bila donesena nikakva odluka, a govor je ocjenjen kao vrlo mlak. Narodna je stranka dobila u Kukuljeviću svoga najboljeg govornika.

Kukuljević je iste godine još dvaput govorio o tada najosjetljivijim pitanjima. Na velikoj skupštini zagrebačke županije 23.rujna temeljito je obrazložio svoj prijedlog o “odceplenju našeg Consiliuma ili savjeta od magjarskog”.
Neobuzdano jačanje opozicije u Ugarskom saboru primoralo je vladu da potkraj 1843.godine uđe u razmatranje političkih prilika u Hrvatskoj. U studenom Narodna stranka dobila je anonimnu spomenicu kojoj je osnovni smisao bio dobrohotan odnos s Bečom. Taj odnos s Bečom trebali su biti brana od naleta mađarskog liberalnog plemstva i kao sredstvo od ruskog utjecaja među Južnim Slavenima. Autor je uvjeren da se književno jedinstvo Južnih Slavena, a za austrijsku korist, može postići samo upotrebom ilirskog imena i ilirskog jezika. Metternich je spomenicu ocijenio kao vrijednu pažnje i rekao kako bi trebalo nešto učiniti za umirenje hrvatskog naroda i suglasio se s prijedlozima spomenice.

U neposrednoj vezi s prosinačkim događajima nastala je i opširna spomenica Narodne stranke. Stranka je nastojala steći vladino povjerenje ističući svoje konzervativno mišljenje.
Iako je Narodna stranka i krajem 1943.godine razvijala stanovitu političku djelatnost, ipak joj je nedostajalo jedinstveno vodstvo. Za ispravnu političku ocjenu političkog stava koji je Narodna stranka tada zauzimala može se iščitati i u brošuri Šta namjeravaju Iliri? Koja je tiskana u jesen 1844.godine kojeg je napisao Bogoslav Šulek. Ako se usporede članci koje je Šulek pisao u vrlo različitim prilikama od 1842. do 1848. godine jasno se razabire njegovo pomirljivo shvaćanje osnovnih problema, i političkih i nacionalnih. Čak je i u vrijeme revolucije bio duboko uvjeren da je austroslavizam jedina realna politika koja se u Hrvatskoj može voditi.

Općeniti uvjeti za izdavačku djelatnost postali su nešto povoljniji početkom 1845.godine kada je upotreba ilirskog imena u književnosti bila dopuštena kraljevim pismom. Ta je promjena uslijedila u vezi s novom politikom Beča prema Narodnoj stranci. Metternich je ocijenio kako to razdoblje pretpakao revolucionarnog doba te je smatrao kako je takvom raspoloženju potrebno suprotstaviti otpor Hrvatske: smijenjen je omraženi cenzor, od sredine veljače izvršene su i važnije personalne promjene tako da su narodnjaci učvrstili svoj položaj u srijemskoj i varaždinskoj županiji. Provođenje nove političke linije u Hrvatskoj povjerena je novoimenovanom velikom županu Franji Kulmeru. Uzaludno je ostalo nastojanje da nagovori protivničke stranke na suradnju u čemu ga je Gaj i podupro. Stranački su se odnosi zaoštrili kada se na novu listu za zagrebačku županiju unijelo previše mađaronskih plemića i osjetljivo prikratila narodnjake. Izbori objavljeni potkraj srpnja i početkom kolovoza 1845. osigurali su mađaronima vlast zadržavši se do revolucije 1948.

1843. – ZABRANA ILIRSKOG GRBA I IMENA

S pojavom stranaka 1841. godine najžešća poprišta stranačkih borbi postale su županijske skupštine iz kojih je plemstvo biralo svoje predstavnike za Hrvatski Sabor. Stranački program u današnjem smislu riječi tada još nije bilo ni u Hrvatskoj ni u Ugarskoj. Za narodnjake je Gaj, prilikom njihove pobjede u križevačkoj županiji u rujnu 1841. iskovao lozinku koja je taj nedostatak potpuno nadoknadila. Lozinka s kojom su narodnjaci otada ulazili u političku borbu sve do pada Metternichova sustava sažela je u samo nekoliko riječi osnovne ideje narodnjaka: ” Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu hrvatsku i narodnost ilirsku!”. Nastojanja da se očuvaju hrvatska municipalna prava i da ih još i prošire uspostave samostalne vlade (dikasterija), nije pobijao okvir samostalne Hrvatske unutar Monarhije. Tek je “ilirska narodnost”, u kojoj je ideja o nacionalnom jedinstvu Južnih Slavena našla svoj izražaj, prelazila preko toga političkog okvira u šire prostore njihova književnog i kulturnog zajedništva.

Nakon pobjede u križevačkoj županiji ilirci su i u varaždinskoj županiji spriječili donošenje zaključka o neposrednom zastupstvu županije u Ugarskom saboru. Tom su prilikom narodnjaci-ilirci prvi puta javno nastupili odjeveni u narodne surke i pokriti crvenim kapama na kojima je bio izvezen ilirski grb – polumjesec sa zvijezdom Danicom (Venerom). Zbog njihovih kapa prozvali su ih crvenom strankom.

U sklopu uspona ilirskog književnog pokreta veliku ulogu imala je posebna skupina tekstova iz 1842.godine. to su bili programatski spisi u kojima su istaknuti ilirci i narodnjaci nastojali izložiti osnovna shvaćanja preporodnog pokreta u cjelini i Ilirske stranke posebno. Kako ovdje svrstavamo pet spisa, njihova je pojava u razmaku od svega nekoliko mjeseci upućuje na zaključak da ju se ne može smatrati posljedicom slučaja okolnosti. Ovo je, nesumnjivo, temelj svestrane djelatnosti narodnjačkog vodstva. Prema tome, spomenuti su spisi narodnjaka imali donekle obrambeno značenje jer su u nedostatku formalnog programa, trebali detaljnije izložiti ciljeve preporodnog pokreta.

Prema Metternichovu prijedlogu upotreba ilirskog imena i grba zabranjena je općim kraljevim ručnim pismom od 11.siječnja 1843.godine. Novine Horvatzke promijenile su naziv u Narodne Novine. Spomenuta je zabrana lišila preporodni pokret njegova vođe jer je općenito razočarenje među ilircima i narodnjacima svu krivicu svalilo na Gaja. Gaj se tada na neko vrijeme povukao iz stranačkog života.

Zabrana ilirskog imena i grba nije postigla svoju svrhu. Narodnjaci su počeli još veću borbu protiv mađarona. Ali, zbog odluke sve je jača cenzura novina, političkih akcija i književnih djela.

1841. – STVARANJE STRANAKA

Istodobno stvaranje političkih stranaka u Ugarskoj i Hrvatskoj odvijalo se u naročitim okolnostima kojima je temeljno obilježje utisnuo odnos između Austrije i Ugarske. Konzervativna je aristokracija imala prevlast u Gornjem domu Ugarskog sabora, liberalna opozicija srednjeg plemstva potpuno je ovladala Donjim domom. Ali, oba doma vodila su istu politiku odosa prema Austriji i nacionalnog pitanja Mađara i odnosa prema Hrvatskoj, ali konzervtaivci su bili tolerantniji i zalagali su se za mirniji i polaganiji program reformi. Ilirski su narodnjaci, uglavnom iz nacionalnih obzira, bili bliži ugarskim konzervativcima i u nekim pitanjima zastupali vrlo konzervativno mišljenje.

Zalažući se za obranu hrvatskih municipalnih prava narodnjaci su se mogli pozdati u potporu dvora i umjerenost mađarskih konzervativaca pa su se i sami često nazivali tim imenom. Njihovi protinici koji su pristajali uz liberalnu politiku mađarske opozicije smatrali su se liberalima. Tako su se i nazivali iako su u nacionalnom pitanju bili nazadni koji su ime kajkavsko-horvatskog regionalizma i tradicije osuđivali ideje i tekovine naprednog preporodnog pokreta. Glavni oslonac našli su u seljačkom plemstvu Turopolja. Nema sumnje da je njihov otpor protiv preporodnog Pokreta velikim dijelom ponikao iz iskustva kojeg su pod ilirskim imenom doživjeli prije Gajeve gneracije, iz razdoblja Ilirskih provincija. Protuilirska propaganda nastojala je privući svo neuko plemstvo uvjeravaši ih kako mu u slučaju pobjede narodnjaka prijeti opasnost da bude opet podvrgnuto plaćanju poreza i da bide priključeno apsolutističkoj Austriji iako se ovaj zadnji razlog protivio načelu Iliraca a pitanje oporezivanja plemstva nje pokrekuto do revolucije 1848.

1835.-1839. – ILIRSKI POKRET

Ilirski pokret, koji je započeo izlaskom Gajevih “Novina horvatzkih” 1835., naišao je na otpor konzervativnih elemenata u hrvatskom plemstvu koji nisu bili voljni da svoj horvatski kajkavski regionalizam žrtvuju nacionalnoj i kulturnoj koncepciji iliraca. U to vrijeme trajala je i hrvatsko-srpska polemika oko nazivlja i na temelju novih radova srbijanskih političara i intelektualaca. Usporedo s tom polemikom u kojoj Srbi iz Hrvatske nisu sudjelovali, proces podjele unutar hrvatsog miljea ubrzao se u vrijeme zasijedanja Ugarskog Sabora. Na tom saboru, zajedno sa stvaranjem novih političkih stranaka u Ugarskoj, liberalne i konzervativne, ponikla nakon 1839. i misao o stvaranju političke stranke «horvatsko-ungerske», protivne Ilirskom preporodnon pokretu u Hrvata.

Iz Ilirske čitaonice povukli su se do ljeta 1841. istaknutiji mađaroni (skraćenica od pogrdnog naziva mađaromani) koji su kasnije osnovali svoj Kasino sa zadažom okupljanja u jednom udruženju i pomoći u širenju mađarskog jezika i drugih obilježja. Već 1841. godine započeli su sa sustavnom borbom protiv tekovina novog preporodnog pokreta. Potkraj iste godine suprostaila im se Ilirska narodna stranka.